Transsibirska željeznica – put preko pola planete!

Transsibirska željeznica – put preko pola planete!

Transsibirska magistrala najveća je željeznička pruga na svijetu. Građena je krajem 19. i početkom 20.  vijeka kako bi spojila Moskvu s dalekim istokom i duga je impresivnih 9.288 kilometara. Prolazi kroz dva kontinenta, spaja Europu s dalekim istokom na tri načina – originalnom transibirskom rutom Moskva-Vladivostok, transmandžurijskom Moskva-Peking, te transmongolskom rutom Moskva-Peking preko Ulan Batora.

Godine 1886. ruski Car Aleksandar III odlulčio je da gradi prugu od Moskve do Pacifika. Razloga je bilo naravno mnogo a možda je i najveći taj što je do tada put bio moguć jedino konjima i trajao je, za današnji pojam transporta, nevjerovatnih 300 dana. Car Aleksandar III je želio da se pruga gradi isključivo od strane domaćih kompanija, bez stranog uticaja, što je uticalo na sami početak gradnje, ali je doprinijelo da cijela željeznica bude u vlasništvu države. Pruga se gradila na više destinacija odjednom. Gradila se ručno, a pola radnika su činili i robijaši koji su tako skraćivali svoje kazne: 8. mjeseci rada na pruzi – kao godina dana zatvora. Uslovi za gradnju su bili jako teški, posebni u djelovima Sibirna koji su okovani ledom, i nesreće su se dešavale gotovo svakodnevno. Procjena je da je oko 1.000 radnika poginulo, a čak njih 50 od strane divljih životinja.   Uprkos svim problemima, gradilo se oko 4km dnevno! Do 1906. godine odrađeno je 95% dužine, međutim zbog velikog broja tunela i mostova radovi su nastavljeni i narednih godina sve do 1916. godine kada je impresivnih 9288km pruge postalo cjelina. Danas, značaj pruge je vezan narano za putnički saobraćaj, ali i teretni, jer Rusija obavlja oko 30% godišnjeg izvoza ovom rutom. Na ovoj ruti se prolazi kroz 87 gradova a mi ćemo izvdojiti neke od njih. Savjetujemo da svaki veći grad obiđete i nastavite dalje put kroz dva dana.           

Svi vozovi kreću sa iste stanice u Moskvi – Jaroslavska.  Voz polazi na parne datume u večernjim satima i sa svih stanica na ruti polazi po moskovkom vremenu. Kupei su uglavnom sa 4 mjesta, odnosno 4 ležaja. Prva noć se kod Rusa naziva „noć umora“ jer preko dana svi užurbano završavaju svoje obaveze pred dug put koji traje 7 dana. Nižu se krajolici – slični, a različiti: polja, sela, gradovi, šume i tako neprestano. Lakše je putovati avionom naravno, ali ova pruga ima svoju posebnu čar i ovo putovanje predstavlja jedinstven doživljaj i avanturu. Kompozicija voza je sa spavaćim kolima i restoran vagonom. Vagoni primaju oko 40 putnika. Prva kabina je kabina kondukera koji vode računa o sigurnosti, disciplini i pravilima u svom vagonu. Oni putuju u oba pravca, a potom imaju 2 nedelje odmora, do sledećeg polaska. Tokom putovanja kroz 9 vremenskih zona, pređe se i više klimatkih pojaseva od čak -50 do 20°C stepeni. Restoran uglavnom bude prazan, jer prave poslastice su na stanicama. Babuške prodaju sendviče, razne specijalitete od ribe ali čak i poklone, za one koji su zaboravili da ih kupe, ako se vraćaju u svoj grad. Kašnjenja na ovoj pruzi su minimalna, jer se jako vodi računa o tačnom vremenu polaska i zadržavanja na stanici. Ruska željeznica je  danas jedan masivni kompleks institucija fakulteta, instituta, sportskih klubova, bolnica i tako veliki broj putnika u vozu dolaze upravo iz poslova vezanih za željeznicu, pa tako i ne plaćaju kartu ili imaju velike popuste.    

Jekaterinburg

Prva veća stanica je Jekaterinburg u koji se dolazi u 02:00h posle ponoći. U sve veće gradove je dolazak u večenjim satima i ovo pravilo je ostalo iz sovjetskih vremena, jer vlasti tada nisu htjele da putnici vide sva dešavanja u gradu tokom dana. Jekaterinburg – središte uralske oblasti nastao je krajem 18. vijeka u kraju bogatom rudama. Sjedište je metalurgije i vonje industrije. Naziv grada je jedno vrijeme bio Svrdlovsk pa ga i danas po tom imenu neki Rusi prepoznaju. Grad je poznat i po tome da je 1918. godine u njemu stradala porodica Romanov. Njima je posvećena Crkva u krvi na glavnoj gradskom trgu. Ovaj grad je bio i zadnja stanica na kojoj su se porodice mogle oprostiti sa zarobljenicima u Sibiru. U ovom se gradu zvanično nalazi i granica izmjeđu Evrope i Azije. Klimu bi ovdje Rusi nazivali umjerenom i pored činjenice da je glavna rijeka zaleđena 6 mjeseci godišnje, a temperature idu i do -40°C. Kako je u Sovjetskom vremenu ovo bio zatvoren grad, i sada ljudi nisu toliko navikli na strance, ali grad je u tranziciji i ipak okrenut budućnosti.

Novosibirsk

Sledeća veća stanica je Novosibirsk i najveći je grad u regiji Sibir, a slučajno je to zaprvo postao. Tokom građenja pruge biralo se između dva sela i izabrano je selo Ob, koje je preraslo u grad koji danas ima oko 1,5 mil. stanovnika i sve u gradu je vezano za  željeznicu. Grad živi od transporta i prozvodnje enegrije. Grad kojeg ne bi bilo bez pridošlica, u starije vrijeme je bio zatvoren, ali je to danas amerikanizirani grad. Teško da ćete naći neko ime restorana ili kafica na ruskom jeziku. Dominira čak i ime New York koje ima nekih 10-ak restorana. Novi kapitalizam ili amerikanizacija u ovom gradu baca rusku kulturu u drugi plan. Zgrada Opere je recimo puna, ali u kaficima se uglavnom mogu čuti pjesme na stranim jezicima. Tek prije 15-ak godina grad je prvi put počeo razmišljati o turimu  ali se tada javio ptičiji grip i Novosibirsk označen kao mjesto početka zaraze, pa je isto malo usporilo ovu zamisao. Ideja je pokazati da je Sibir lijep – a ne samo hladan.

U Novosibirskoj oblasti nalazi se i Akademgorodok (Akademski grad) – od 50-tih godina 20. vijeka grad koji je po Staljinovoj zamisli trebao da bude grad naučnika i stručnjaka iz raznih oblasti i koji je trebao da ih okupi na jednom mjestu. Tu je zapravo jedno vrijeme življelo oko 60.000 naučnika. Kao takav, grad je imao dosta povlastica u sovjetsko vrijeme. Glavni istraživački zadaci su bili vojno-naučno praćenje trke sa Zapadom i na najbolji način iskoristiti resurse Sibira. Trenutno je u gradu 35 istražvačkih instituta.

Irkutsk – Bajkalsko jezero

Nego, pravi Sibir je malo dalje. Zapravo malo više dalje, na 40 sati vožnje ili 1800 km do Irkutska. Po običaju, u grad se stiže u gluvo doba noći u 02:30h. Gradom dominira spomenik Caru Aleksandru III kao znak zahvalnosti na izradnji željeznice koja ide i kroz ovaj grad. Grad danas živi od avio industrije i proizvodnje aluminijuma. Star je oko 300 godina, ali je masovnije naseljen krajem 19. vijeka progranicima iz Sankt Petersburga. Takozvani „decembristi“ pokušali su  svrgnuti Cara Nikolu I i kako nisu uspjeli u namjeri,  prognani su u Irkutsk. Kako su to bili uticajni i obrazovani ljudi, u grad su donijeli evropski duh i napravili moderan grad. U okolini grada ima stotinjak sela, i zaista vrijedi posjetiti neko od njih. Drvene kuće, zatvoreni ljudi, i tradicionalni prozori koji po vjerovanju štite ukućane od zlih duhova. Tradicija je to mongolskog naroda Burjata, kojih pola miliona i danas živi u ovoj regiji. Zimi možda ljudima najveći problem predstavlja prezagrijanost prostorija jer je u kućama oko 30°C, a napolju prosječno oko -35°C, što za tijelo pravi temperaturni šok, a i danas nisu rijetke kuće koje čak imaju i poljski WC.

U blizini grada se takođe nalazi i najveće jezero Rusije – Bajkal, koje je pod zaštitom UNESCO. Bajkalsko jezero, u koje se uliva oko 500 rijeka I čini oko 20% svjetskih zaliha pitke vode, ovdje ima dva naziva –  Bogato jezero i Plavo oko Sibira. Dugo oko 700 km, hrani ove krajeve vjekovima. Tokom ljeta, voda se u jezeru ugrije, i potrebno je oko mjesec dana da se počne polako lediti. Tri mjeseca godišnje je pod ledom debelim pola metra kada se površina pretvara u dio puta. Rusi bi tako za klimu u ovom kraju rekli da je 3 mjeseca hladno, a 9 mjeseci baš hladno.

Mongolija

Po nastavku putovanja vozom, sledeća je glavna stanica Ulan-Ude do kojeg putinci moraju da izaberu rutu: transibirskom rutom Moskva-Vladivostok, transmandžurijskom Moskva-Peking ili transmongolskom rutom Moskva-Peking preko Ulan Batora.

Kao i većina turista, ako se odlučite za transmongolsku rutu, na granici vas očekuje oko 5 sati zadržavanja za kotrolu voza i prelazak granice, ali vjerujte da se isplati… Ulazak u Mongoliju je poseban. Nepregledna prostoranstva bez ljudi. Velika je kao Zapadna Evropa sa oko 3 mil. Stanovnika, a pola njih živi u 4 grada, dok su ostali nomadi. Glavni grad Ulan Bator (u prevodu Crveni heroj) nastao je od pokretnog nomadskog svetilišta oko kojeg su se ljudi okupljali i krajem 18. vijeka su se tu i zaustavili. Danas broji oko 1,5 mil. stanovnika. Najhladniji je glani grad na svijetu sa prosječnom temperaturom od -2°C. Više od pola godine grad je pod ledom, pa tako periferijom grada dominiraju termoelektrane. Preci ovih stanovnika su nekada vladali polovinom svijeta, ali danas stanovnici žive dosta siromašno. Početkom 21. vijeka teške zime su pokosile stoku i zemlja se teško oporavlja. Nekada je glavna gradska pijaca bila slabo posjećena jer je veliki dio i gradskog stanovništva imao svoju stoku. Danas je to jedno od glavnih mjesta u gradu oko kojeg se stanovništvo okuplja. Grad je svakako postao okrenut Zapadu ali mnogi se ljudi nisu snašli u toj tranziciji. Mlađi se lako prilagođavaju, ali stariji, kako je u socijalizmu bilo dosta stvari koje su se i besplatno dobijale, sada se teže snalaze. Nekada su imali svi isto, a sada se prave razlike između bogatih kojih je malo i siromašnih kojih je sve više. U Mongoliji se malo stvari proizvodi, a uticaj na to ima i Kina koja je blizu, i sa tog tržista se uvozi jako puno proizvoda.

Grad je okružen manjim naseobinama, sa pravim nomadskim šatorima koji su tako dizajnirani da uz malu peć unutra bude prijatnih 20°C stepeni, iako bude napolju vkada i -30°C stepeni. Nomadi se sele 2 puta godišnje, u proljeće i s jeseni, u potrazi za novim pašnjacima. Nomadi uglavnom žive od robne razmjene, ako recimo prizovde mlijeko i sir, od drugih uzimaju meso. Koriste sve što im priroda pruža i za njih je taj život predivan. U nomadskom naselju bude oko 10-ak porodica, kako bi bilo dovoljno svega – za sve.

Voz zove dalje, za dan i po vožnje do Pekinga. Pri kraju puta, na 82 km prije Pekinga možete posjetiti i dio kineskog zida. Po dolasku u Peking, obično je i to vrijeme dolaska ostalih vozova sa transsibirske i transmandžurisjke rute.